Glumica Tonka Mršić odrasla je u Gospiću, a svoju je glumačku karijeru okrunila diplomom na studiju “Glume i medija“ u Rijeci”. Inače to je studij pokrenutog od strane velikog glumca Rade Šerbedžije, koji je prepoznao Tonkin talent i ljubav prema glumi. Koliko je teško biti glumac u Hrvatskoj pitali smo simpatičnu Tonku, koja je bez uljepšavanja otkrila stvarno stanje kulturološke scene u Lijepoj Našoj.
“Upravo čitam knjigu Josipa Pejakovića naziva ‘Glumac po zanatu’, u kojoj na kraju citira svog profesora glume prof. dr. Josipa Lešića koji je rekao: Vidite, djeco, sada se nalazite na jednoj obali rijeke. Svi morate skočiti u nju i plivati na drugu obalu. Neki će se odmah utopiti, neki će plivati cijeloga života, a samo rijetki će preplivati. Usudila bih se reći da je ta izjava najtočniji prikaz glume. Dok smo bili na akademijama imali smo osjećaj sigurnosti i kontinuirano radili, a kad zakoračimo iz obrazovne ustanove u pravi svijet, zna se dogoditi da nekad radimo pet poslova, a nekad mjesecima niti jedan”, priznaje nam Tonka.
“Treba se snaći u konstantnom kaosu, u nemogućnosti da si recimo organiziraš vrijeme jer nikad ne znaš koja će se vrata otvoriti. Meni se takav život dopada, nikad nisam voljela monotoniju, a gluma je predivan posao u kojem je stalno nešto novo. Upoznajemo puno novih ljudi, uloga, kazališta, setova. Zaljubljena sam u to”, dodaje te nam otkriva gdje može raditi diplomirani glumac u Hrvatskoj.
Promjenu treba raditi iz korijena’
“Zapravo najbolje bi bilo zaposliti se u kazalištu. Nas je puno, kazališta nas ne mogu sve primiti. Puno kolega otvara umjetničke organizacija ili udruge kako bi mogli raditi svoje predstave. Prijavljuju se na natječaje, troše vlastita sredstva i slično. Lagala bih kad bih rekla da je jednostavno. Ja sam osobno blagoslovljena jer imam vlastitu monodramu ‘Zemlja vukova’ koju sam napravila s kolegicom Galom Nikolićprije četiri godine i koja još uvijek kontinuirano igra. Imam i novu predstavu ‘Venera u krznu’ zajedno sa kolegom Viborom Krekovićem. Pokušavam naći balans između umjetnosti i egzistencije”, nastavlja Mršić.
“Ako me pitate da li bih voljela biti zaposlena u kazalištu, naravno da bih. Kolege koje rade u kazalištima imaju sreću da mogu kontinuirano igrati i izučavati ovaj naš posao. Oni koji nisu te sreće najčešće se bore za status samostalnog umjetnika, da imaju staž, zdravstveno i sve što ide uz nekakav normalan život. Ja sam se ove godine prijavila i nisam dobila, nadam se da ću dogodine imati više sreće. Držite mi fige”, priznaje glumica.
Pitali smo Tonku Mršić što bi trebalo promijeniti u Hrvatskoj da se promijeni “borba za opstanak” glumaca na sceni. “Promjenu treba raditi iz korijena. Voditi djecu na kulturne sadržaje od malih nogu jer i konzumiranje kulture se uči. Otvoriti više mjesta u kazališnim institucijama za vanjske suradnike, uvesti dašak nove energije u ansamble. Dati ruralnim mjestima više novaca za kulturu kako bi mogli dovoditi umjetnike kod njih. Osobno me najviše vesele gostovanja po malim mjestima, svaki put pomislim da u publici možda sjedi neko dijete i misli: Ako ona može mogu i ja. I to me nadahnjuje”, priča nam Tonka.
Uz to, Tonka nam je otkrila kakvo je stanje u Srbiji, kada su u pitanju glumački angažmani te ima li tamo više poslovnih prilika za obrazovane glumce. “Srbija ima puno produkcijskih kuća i snimaju više od nas, pa je to za kolege tamo veliki plus. S ostalim zemljama i stanjem nisam najbolje upoznata. Gostovala sam u Podgorici, Sarajevu, Mostaru i Zaječaru i nekako mi se čini gdje god dođem da svi imamo iste probleme.
Za kraj da ne završim u crnom tonu, gluma je poziv za koji se vrijedi boriti, a ponekad treba imati i malo sreće”, dodaje.
“Ja sam dijete iz malog Gospića, iz radničke obitelji, nižeg do srednjeg socioekonomskog statusa pa sam uspjela upisati glumu iz prve iako nisam imala mogućnosti da me netko priprema ili da putujem gledati kazališne predstave. Nakon faksa sam dobila neke prekrasne uloge, a konkurencija je bila jaka. Još uvijek radim puno stvari, od snimanja serija i filmova do igranja predstava i mogu živjeti od svog rada ako se dobro posložim. Tako da treba biti uporan, vjerovati u sebe i slijediti svoje snove”, zaključuje Mršić.
