15 C
Otočac
Četvrtak, 27 siječnja, 2022

Ostavimo bar jedno svjetlo u tami, prema svjetlu života

Eto, dragi moji ovi naši korizmeni tjedni su prohujali pored nas, dani u kojima su se mnogi od nas odrekli, kažimo pokušali odreći nekih stvari, od onih da neće više pušiti, psovati, lagati ili piti, dok su neki nastavili po starim, dobrim običajima.

Istina je da ima onih kojima su ta odricanja i uspjela, nekima lako, nekima teško, a neki su „pokleknuli“ na pola puta, nastavivši sve po starom zaboravivši na korizmu … Novi dani, novo vrijeme  nakon što nas je napustio Uskrs, mnogi od nas preumorni od spremanja obilja jela, učinili su slobodno kažimo i jedan ustupak više za  okrijepljeni Vazmenim trodnevljem, tako da i dalje nastavljamo sa „lupanjem“ preostalih jaja, još jedemo kolače i šunku od Uskrsa, poneku u zelju izgubljenu sarmu i većina nas je zaboravila na ono što i čega smo se u korizmi nastojali odreći.

Ako želimo biti koliko toliko iskreni, recimo da je Uskrs nekima bio zaista više od one naše, prave domaće šunke ili one „genetski nafiksane šunke“ iz trgovačkih centara, od hrpe jaja, kolača, od, da te glava zaboli mnoštva sms poruka sa čestitanjima u obliku virtualnog, usmenog ali i sve manje pisanog načina, ne nekoj od onih čestitaka  koje smo nekada znali redovno slati našim, najmilijima.

Ipak bilo je i ostat će uvijek i onih koji su se susreli na Uskrs u tišini Velike subote, osjetili mir i spokoj tijekom ili poslije bdijenja.

Da ne filozofiram, kao neki koji su odnedavno počeli lizati oltare, mene je moja baka naučila da je Uskrs ono što bi nama vjernicima trebalo postati i biti pred očima u svim tim trenutcima beznađa, jada, žalosti, patnje i boli, da je Uskrs događaj koji nam govori o Bogu i ljubavi, o nadi, radosti i unutarnjem miru svakoga čovjeka.

Moram, jer ne mogu drugačije a da napišem i ovo, za mene najvažnije, jer ako vjerujem u Boga, u evanđelje, ako vjerujem da je Bog u srcu svakoga čovjeka, zašto onda toliko zavisti, zlobe, zašto toliko svađe oko bližnjih, zašto toliko kritika, ogovaranja, komentiranja, traženja grešaka na svima koji nam karakterno ili na neki drugi način ne odgovaraju, zašto toliko ljubomore, zavidnosti, zašto nas netko voli ili ne voli ???

Uskrsno vrijeme koje je iza nas samo je jedan od podsjetnika da se zamislimo nad samima sobom, nad svim onim što činimo jedni drugima, da kad nam dođe teško, kad osjetimo bol u duši svojoj, da barem pokušamo shvatiti da smo ipak svi mi stvoreni od jednog jedinog Boga, koji nas nije niti će učiti zlobi, zavisti, zlu i oholosti, već je njegovo svijetlo kod svih nas vodilja u tami prema sreći i zadovoljstvu, koju bi trebali prenositi iz ruke u ruku, i svaki od nas ostaviti bar jedno svijetlo u tami koja nas sve više okružuje, kako bi što lakše pronašli put prema svjetlu života.

O.N.