SNAGA JE U ZAJEDNIŠTVU Akcija “Drenjula” -“Di su Senjani, tu je sigurno”

Kako smo prošli put opisali akciju Medvid, napomenuli smo da je akcija Drenjula nastavak borbe Senjske bojne i senjskih bojovnika u njihovoj pobjedničkoj misiji, borba i pobjeda malog običnog  senjskog vojnika koji je nesebično i hrabro ratovao te presudne 1991.  kada su malobrojni  stali u obranu i nisu kalkulirali što će biti sa njihovim životima i zato im veliko HVALA.
Ne spominjemo ničija imena, ni tko je bio više ili manje hrabar i odvažan jer nitko ne bi bio taj da nije bilo onoga drugog ili drugih do njega i da zna da nije sam. Bitan je običan vojnik i ako je on stamen, lako je ratovati.
Snaga  je u zajedništvu, cilju i volji da se to ostvari. A to je upravo krasilo senjske bojovnike, bez obzira na to gdje su ratovali i bili oni obični vojnici ili visoki časnici. To znaju pravi bojovnici diljem Hrvatske i cijene Senjane i njihov doprinos u Domovinskom  ratu.
Akcija “Drenjula” – nastavak borbe Senjske bojne
U listopadu i početkom studenoga stanje na cijeloj bojišnici u Hrvatskoj sve je teže, mnogi  gradovi i sela okupirani su ili pred padom. Pakao rata približava se svojem vrhuncu.
Srpsko-četničke  i JNA jedinice svim raspoloživim naoružanjem napadaju i razaraju sve što im se nađe na putu.  Tako je bilo i u okolici Otočca. Bez obzira što je akcijom Medvid oslobođen cestovni put iz pravca Žuta Lokva, to je bilo nedostatno jer okupator je bio preblizu i nanosio je strašnu štetu svakodnevnim granatiranjem s brojnim  ljudskim žrtvama.
Zbog  jakosti neprijatelja, razvučenosti linije bojišnice, ali i neuspjele akcije oslobađanja  i ljudskih gubitaka u Drenovom Klancu i Starom Selu zapovjedništvo 133. brigade ZNG u Otočcu traži pomoć od zapovjedništva 111. brigade ZNG  u Rijeci (u kojoj smo mi Senjani imali svoju Senjsku bojnu)  za pomoć u obrani Gacke doline i Otočca.
Dogovorom između zapovjedništava određeno  je da 4. listopada 1991.  krene  zajednički napad,  s tim da  zona napada 111. brigade ZNG bude na Drenov klanac .
Od Senjske bojne na teren izlazi jedna pješačka satnija, bitnica minobacača 120 mm koja se razmještava na području Brloga, zajedno sa satnijom A bojne, uz potporu mješovite – oklopne postrojbe sa 3 tenka, 1 oklopnog vozila i 1 borbenog oklopnog vozila (BOV), protuzračna bitnica i vod minobacača od 82 mm.
Na području Krivog Puta razmještena je još jedna satnija Senjske bojne i satnija A bojne u pričuvi koje bi se koristile  za protudesantnu borbu  u slučaju padobranskog ili helikopterskog  desanta neprijatelja iza naših leđa na području Žute Lokve i Prokika.
Druge bojne 111. Brigade ZNG i ostale postrojbe su bile razmještene od Povila, Krka, Rijeke i drugdje. Znači, satnija iz  Senjske bojne (5 bojna) uz A satniju 111. Brigade ZNG trpi glavni udar.
Prvotno je zamišljeno da prva krene satnija  A bojne 111. br. ZNG, da probiju prvu liniju fronte,  a Senjani da budu u pričuvi i da preuzmu  oslobođeni teritorij. Ali kako je lakše planirati nego ostvariti, pogotovo u ratu, dolazi do preokreta gdje se Senjani opet pokazuju u pravom svjetlu i da obavljaju zadane zapovijedi bez problema.
Sada objavljujemo ono što mislimo da nije do sada nitko javno objavio, a čak ni  mnogi sudionici  ne znaju i o tome se govorilo samo u kuloarima. Ne objavljujemo ovo da bismo nekoga omalovažili ili sebe hvalili, ali činjenicu treba istaknuti jer smo uvijek marginalizirani i stavljani sa strane, dok se drugi hvale puno manjim stvarima, a mi šutimo, trpimo i što je najvažnije odrađujemo krvav posao, težak teren, što se kasnije tijekom rata, a pogotovo u Oluji pokazalo.
Naime,  satnija A bojne je po zapovijedi krenula i očekivano naišla na snažan i jak otpor jer nije bilo faktora iznenađenja, u prvom kontaktu imaju teško ranjenog i dolazi do  neočekivane situacije: postrojba staje, uz pomutnju, vračaju se na početne položaje, pojedinci u šoku  bacaju oružje, ukratko – rasulo u postrojbi.
Zapovjednik 111. br. ZNG  zove zapovjednika Senjana da hitno uvede Senjsku satniju u bitku, što on u najkraćem vremenu i čini.
Tu smo  se poslužili lukavstvom jer se krenulo drugim pravcem  i osim par ljudi koji su znali što se dogodilo, nitko drugi iz naših postrojbi nije to znao, da se postrojba možda ne bi demoralizirala.
Satnija je krenula uz potporu tenkova. Moramo napomenuti da je tada jedan tenk u napadu naišao na tenkovsku minu i bio je teško oštećen, pa su se pod neprijateljskom paljbom izvlačile neispaljene mine jer su drugi tenkovi ostali bez streljiva.
Uvidjevši da Senjska satnija unatoč jakom trpljenu neprijateljske vatre ne odustaje i napreduje svojim pravcem, A satnija se oporavlja od šoka, konsolidira i odlučno kreće u napad i nezaustavljivo napreduje.
Ta se postrojba kasnije pokazala odličnom i iskazala se u niz bitaka kasnije u Drenovu Klancu, u Ramljanima i ostalim ratištima Hrvatske.
Ta akcija, koja je bila oslobodilačka,  okončana je 7. listopada i njome se oslobodilo u  8 km teritorija i dosta rasteretilo Otočac od topničkih napada, ali se ipak nije oslobodilo sve što se planiralo. Naša postrojba tada u prvom valu nije imala žrtava, čak ni ranjenih. Pripadnici Senjske bojne  izmjenjuju se na položajima Drenov Klanac i uz što su svakodnevno granatirani trpe i veliku hladnoću koja se znala spuštati do  -25 Celzijusa, uz teška ranjavanja naših bojovnika. No,  oni – ne da nisu uzmakli ni milimetra – još su poduzimali i ofenzivne akcije.
Položaji su bili svi bez boljega zaklona jer su konfiguracija terena, svakodnevno granatiranje i napadna djelovanja na naše položaje  onemogućavali da se bolji napravi.
Zadivljujuće je bilo  u tadašnjim dramatičnim okolnostima gledati te naše smjele  mladiće koji su velika srca i bez mržnje,  s velikom ljubavlju stavili sebe na raspolaganje svojoj Domovini.
Naše postrojbe su cijelo vrijeme bili na položajima do početka siječnja 1992., kada prelazimo iz 111 br. ZNG u novoformiranu brigadu 155. i prebacujemo na položaje iznad Ramljana  prema Čanku, koji je pao krajem prosinca  u četničke ruke.
Moramo istaknuti da smo tada, kada je u Hrvatskoj bilo totalno ludilo od rata i kada su gradovi padali jedan za drugim ili su bili pred padom, mi krenuli u rat organizirano i  maksimalno angažirano jer Senjani su oduvijek imali snažnu i jasnu nacionalnu orijentaciju i znalo se da su za svoje hrvatstvo spremni i mrijeti ako treba.
Naša Senjska bojna je u to doba bila prava bojna što se tiče organizacije, ljudstva i logistike, osim vojne opreme i naoružavanja kojih je uvijek bilo malo, a znajući kakva je situacija bila, to nam nije stvaralo problem. Popunjenost 120%, napadne akcije, držanje položaja, aktivna obrana – sve je „štimalo“ i sve je bilo pod kontrolom.
“Ako Senjani padnu, mi ćemo se predati”
Danas s vremenskim odmakom, kad su emocije koliko-toliko popustile  i  kada  se objektivno sagledaju situacije i okolnosti, mi smo 1991., ne računajući Gardijske brigade i postrojbe koje su se formirale pod direktnim napadom (što je izuzetno teško), bili iznad drugih tih  malobrojnih bojni  koje su bile na ratištu te teške i presudne godine.
Ispunjavali smo sve zadaće, od napada do aktivne obrane i nikada nam nije došla u pitanje linija fronta. Ma kako teško bilo, znalo se: „Di su Senjani, to je sigurno.“ ili što su neki naši sjeverniji susjedni gradovi govorili: „Ako Senjani padnu, mi ćemo se predati“.
Nama je od početka bilo jasno da se Hrvatska brani van grada i da se ne smije čekati da neprijatelj dođe na prilaz grada, a ne kao neki koji su imali parolu: „A od Baške pa do mosta, nama Hrvatske dosta“.
Senjanima nije trebala molba za odlazak u rat, skupljanje vojnih obveznika od strane Vojne policije, pregovaranje i nadmudrivanje s općinskim čelnicima da pomognu u obrani i da  pošalju ljudstvo u ispomoć, kako je tada bilo s većinom tadašnjih općinama.
To je taj genetski uskočki kod što nas prati stoljećima zbog kojega Senj uvijek, kao i u povijesti, ide i bori se ondje gdje treba. I kako biva, kao i sa slavnim nam precima uskocima, zakinuti smo bili po svim segmentima dok smo ratovali, drugi su otimali poduzeća i prodavali vojne činove, ostajali smo bez posla, gospodarskog razvoja i mnogo drugih stvari.
Bez obzira na sve navedeno, ostali smo realni i ne upotrebljavamo superlative jer toga smo se nagledali i pokazujemo zrelost ne gledajući crno-bijelo jer to ne vodi dobrome.
Istina je ipak da je Senj bio vjeran povijesnoj tradiciji i ljubavi prema Domovini i da je njegov doprinos  u Domovinskom  ratu puno  veći  od onoga što je napisano i od priznanja koja je dobio jer srce i ljubav ne mogu se izreći samo riječima.
Udruga branitelja Uskok-Senj