Posljednju bistu Tina Ujevića iz obiteljske ostavštine kipara Ivana Vukušića, koja se mogla do nedavno vidjeti na izložbi ovog umjetnika u Gradskom muzeju u Senju, obitelj Vukušić je prodala kulturno umjetničkoj udruzi Ujević iz Krivodola. To je ona bista što je zapamćena po jednoj crtici koja opisuje susret Tina Ujevića i umjetnika u njegovom ateljeu, kada Tin izgovara – pa ja se prepoznajem.
Upravo taj posljednji brončani odljev u petak 23. ovog mjeseca krenuo je na put prema Imotskoj krajini i Krivodolu.
Po „Tina” je došla predsjednica udruge Ujević/ Krivodol, Vesna Ujević u pratnji Tinovog pranećaka Veljka Ujevića čiji je pradjed Dominko bio rođeni brat Tinovog oca, Ivana.
Vesna Ujević je umjetnica i književnica.
Cijelim je svojim bićem posvećena riječi, kulturi, umjetnosti i duhovnosti. Izuzetno je aktivna na svim tim poljima. Najveći projekt ove udruge je „Kuća imotske riči” u kojoj žele okupiti i sačuvati pisano blago zavičajnih autora. Važno je ovdje naglasiti da u Krivodolu su rođeni prvi Ujevići . Od tuda potječe i Tinov otac . No kao nastavnik na državnoj službi bio je prerazmješten u Vrgorac gdje je Tin rođen.
Želja udruge Ujević je bila da u kompleksu Kuće imotske riči stoji ova Tinova bista.
I uspjeli su u toj nakani. Veliki broj lmoćana odazvao se na poziv Vesne Ujević i skupio je sredstva za otkup ove biste. Iznos koji su trebali za otkup njihovog Tina i nije bio tako jednostavno dohvatljiv.
Preuzimanje biste je bilo u Gradskom muzeju Senj gdje je ona ostavljena nakon što je ostatak izložbe Ivana Vukušića se preselio na Krk.
Moram ovdje reći da je šteta što obitelj Vukušić nije, ako već nije mogla zbog obaveza i ostalih okolnosti biti prisutna, barem na daljinu, organizirati kakav simpatičan „Tinov ispraćaj” za medije i uzvanike iz kulture kako bi zaokružili projekt putujuće izložbe ostavštine Ivana Vukušića u Senju. Vjerujem da bi tada i tehničke pojedinosti kao što je opremanja biste za put i prijenos iste bio u takvom organizacijskom sklopu unaprijed riješen.
Ali dobrom voljom i srdačnošću djelatnika muzeja ( posebno kustosa Josipa Vukelića koji je pomogao nositi brončanu bistu) kao i zahvalnošću i radošću Ujevića 😊 sve je dobilo jedan lijepi završetak.
Udruga Ujević poklonila je ovom prigodom, Gradskom muzeju Senj, knjigu Fra Vjekin vijek ( novinski članci fra Vjeke Vrčića o Imotskoj krajini ).
Pripremili su također i jednu simpatičnu gestu spremivši paketiće Imotskih rafiola. Oni su jednako cijenjeni i kao slastica ali i kao izvorni suvenir imotske krajine na dar dragom prijatelju. Specifičnost imotskih rafiola je i da se spravljaju od namirnica koje su povijesno dostupne u kraju imotske krajine već stoljećima.
Republika Hrvatska je kroz Hrvatsku gospodarsku komoru zaštitila imotske rafiole znakom Izvorno hrvatsko za očuvanje tradicije i kulturnog naslijeđa imotskog kraja.
Ovom poslasticom Vesna Ujević u ime udruge Ujević htjela je osladiti nepca djelatnika koji rade u tri gradske ustanove na zaštiti i (ili) promociji riječi i to Gradski muzej Senj, Gradska knjižnica Senj, Dom kulture Senj.
I tako se imotska rič slatko zahvalila senjskoj besedi. 😊
A Senj i Imotski/ Krivodol veže još jedna, ovaj put, povijesna poslastica. Useljavanjem Turaka u Imotsku krajinu iseljavao se jedan dio imotskog stanovništva. Oni su odlazili kao uskoci, i to najprije u susjedno Makarsko primorje, na Klis i kasnije, u Senj. Uskoci uvijek nekako sve povežu.
Moja uloga u svemu je bila samo spojiti ljude.
Vesna Ujević i ja se poznajemo 14 godina. Vežu nas iste ljubavi spram likovne umjetnosti i umjetnosti riječi. Poznato mi je bilo od ranije da je tražila ovu bistu ali joj nije mogla ući u trag. Kada sam “Ujevića” vidjela na izložbi znala sam kome se moram javiti da je „pronađen” Dan kada sam započela komunikaciju sa Vesnom o ovom Tinovom poprsju i povezala ju sa obitelji Vukušić bio je 5. srpnja. Kasnijim slučajnim uvidom zaključila sam da je to bilo na Tinov rođendan . Tin je sve odobrio.
I tako naš se Tin u Senju u „šetnji” od Gradskog muzeja Senj, do auta koji ga je čekao, posljednji put „zagledao” u more ( volio je gledati u more) i krenuo na put „Povrat (a)k”-a / malena mjesta srca moga/ spomenak Brača, Imotskoga /i bljesak slavna šestopera / i miris, miris kalopera/ tamo, tamo da putujem…
Tine doći ćemo ti u posjetu.
( Marija Zudenigo/ID)
