Jedan mladi čovjek došao je u bolnicu potražiti pomoć. Nije se vratio kući. Imao je samo 32 godine. Bio je sportaš, sin, nečiji prijatelj, čovjek pred kojim je trebao biti život. Danas njegova obitelj umjesto odgovora ima grob i pitanje koje bi moralo proganjati svakoga tko ima bilo kakvu odgovornost u zdravstvenom sustavu: kako je moguće da čovjek dođe u bolnicu po pomoć, a iz nje nikada ne izađe živ?
Zvao se Kristian Josip Periš. Bio je bivši atletičar. Preminuo je 21. listopada u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan na zagrebačkom Jankomiru. Četvorica medicinskih tehničara osumnjičena su za teško ubojstvo, a prema sumnjama istražitelja, tijekom fizičkog sputavanja pacijenta primijenjena je prekomjerna sila koja je dovela do njegove smrti. Sud im je odredio istražni zatvor. Njihova kaznena odgovornost tek se mora utvrditi.
Ali jednu činjenicu nikakav sudski postupak ne može promijeniti. Kristian je mrtav. Imao je 32 godine. I više se nikada neće vratiti svojoj obitelji.
Pokušajte na trenutak zaboraviti politiku. Zaboravite stranke, izbore, saborske govornice i televizijska prepucavanja.
Zamislite roditelja koji zna da mu je dijete otišlo u bolnicu jer mu treba pomoć. Zamislite taj posljednji razgovor, posljednji pogled, možda sasvim običan pozdrav kojem nitko nije pridavao posebnu važnost. Jer kada netko odlazi u bolnicu, očekujete da će ondje biti siguran. Očekujete da će ga netko liječiti, zaštititi, pomoći mu da prebrodi ono zbog čega je došao.
Ne očekujete da ćete ga izgubiti.
I nije važno što je imao 32 godine. Za roditelja dijete nikada ne prestaje biti dijete. Ni kada odraste, ni kada postane sportaš, ni kada se suoči sa životnim problemima.
Kristian nije bio broj u bolničkoj evidenciji. Nije bio dijagnoza. Nije bio problem koji treba riješiti. Bio je čovjek. Bio je nečiji sin.
I upravo zato zastrašuju detalji koji su dospjeli u javnost. Istražitelji sumnjaju na nasilno postupanje medicinskih tehničara, a mediji izvještavaju o sumnjama na udaranje, gušenje i smijanje tijekom postupanja prema pacijentu. Te navode tek treba dokazati, ali već sama mogućnost da se nešto takvo dogodilo unutar zdravstvene ustanove izaziva jezu.
Jer bolnica bi trebala biti mjesto na kojem je čovjek najsigurniji upravo onda kada je najranjiviji.
A onda dolazimo do politike. I do Ivane Kekin.
Dvije bolnice, dva kriterija odgovornosti?
Saborska zastupnica Možemo! i predsjednica saborskog Odbora za zdravstvo Ivana Kekin posljednjih dana vrlo glasno proziva Vladu zbog događanja u KBC-u Sestre milosrdnice. Nakon imenovanja Dijane Zadravec na čelo radiologije i odlazaka liječnika, govori o političkom kadroviranju, ugroženosti pacijenata i odgovornosti samog političkog vrha.
I ima pravo postavljati pitanja. Svaki političar ima pravo, pa i obvezu, upozoravati kada je zdravstvena skrb ugrožena.
Ali onda dolazi pitanje koje razotkriva koliko su načela doista načela, a koliko ovise o tome tko je na vlasti.
Što kada se tragedija dogodi u bolnici kojom upravlja Grad Zagreb, u kojem vlast drži politička opcija kojoj pripada i sama Kekin?
U RTL Direktu voditelj Ivan Skorin postavio joj je upravo to pitanje. Ako se zbog događanja u Vinogradskoj traži odgovornost političkog vrha, postoji li politička odgovornost Možemo! za ono što se dogodilo na Jankomiru?
Umjesto izravnog odgovora o vlastitoj političkoj odgovornosti, Kekin je slučaj nazvala potpuno neprihvatljivim, pohvalila reakciju bolničke uprave, naglasila da su zaposlenici dobili izvanredne otkaze i da je slučaj prijavljen policiji te poručila da nadležne službe trebaju utvrditi činjenice.
I tu nastaje problem.
Kada je riječ o bolnici pod državnom upravom, odgovornost se traži na samom političkom vrhu. Kada je riječ o gradskoj bolnici, naglasak se odjednom prebacuje na postupanje uprave i otkaze zaposlenicima.
Zašto?
Zašto u jednom slučaju nije dovoljno reći da je odgovorna uprava bolnice, a u drugom se upravo njezina reakcija ističe kao ključna?
Zašto se u jednom slučaju traži politička odgovornost premijera, a u drugom izostaje jednako odlučan zahtjev da se preispita odgovornost gradskih struktura?
Ne znači to da je gradonačelnik odgovoran za svako pojedinačno postupanje zaposlenika gradske ustanove, kao što ni premijer ne može biti automatski odgovoran za svaku odluku u državnoj bolnici.
Ali ako već postavljamo visoke standarde političke odgovornosti, onda oni moraju vrijediti za sve.
Odgovornost ne smije imati stranačku iskaznicu.
Tri izvanredna otkaza ne mogu biti kraj priče o jednom izgubljenom životu
Izvanredni otkazi mogu biti nužna reakcija poslodavca. Kaznena istraga mora utvrditi tko je što učinio i postoji li kaznena odgovornost.
Ali otkaz nije odgovor na sva pitanja.
Tko je nadzirao postupanje prema pacijentima? Jesu li se poštovali propisani protokoli? Je li sustav nadzora bio učinkovit? Kada je uprava doznala sve okolnosti smrti? Jesu li nadležne institucije pravodobno obaviještene? Je li bilo propusta koji nadilaze odgovornost pojedinaca?
To su pitanja na koja javnost ima pravo dobiti odgovor.
Jer ako je moguće da se unutar zdravstvene ustanove dogodi tragedija kakva se istražuje na Jankomiru, onda nije dovoljno samo konstatirati da je uprava reagirala nakon što je slučaj otkriven.
Treba utvrditi je li sustav mogao spriječiti tragediju.
I upravo bi Ivana Kekin, kao psihijatrica i predsjednica saborskog Odbora za zdravstvo, morala među prvima inzistirati na tome.
Ne zbog HDZ-a. Ne zbog Možemo!. Ne zbog političkih bodova.
Nego zbog Kristiana.
I to je bilo nečije dijete, gospođo Kekin
U ovoj priči postoji nešto mnogo veće od političke rasprave.
Postoji praznina koja je ostala iza jednog mladog života.
Postoji obitelj koja više nikada neće čuti njegov glas onako kako ga je čula prije. Postoje uspomene iz djetinjstva, sportski uspjesi, fotografije, planovi i svi oni obični trenuci koji tek nakon smrti postaju neprocjenjivi.
I postoji strašna pomisao da je čovjek koji je trebao dobiti pomoć završio mrtav upravo ondje gdje je pomoć potražio.
Kakvu poruku šaljemo ljudima koji se bore s psihičkim poteškoćama ako na ovakvu tragediju ne odgovorimo potpunom transparentnošću i beskompromisnim utvrđivanjem odgovornosti?
Kakvu poruku šaljemo roditeljima koji svoju djecu povjeravaju zdravstvenim ustanovama?
Kakvu poruku šaljemo svakom čovjeku koji jednoga dana možda neće imati drugog izbora nego potražiti psihijatrijsku pomoć?
Da se mora nadati da će sustav funkcionirati? Da će, ako nešto pođe po zlu, netko dobiti otkaz? Da će političari odgovornost tražiti samo kada je mogu pripisati protivnicima?
Ne. To ne smije biti dovoljno.
Kristian Josip Periš zaslužio je pomoć, sigurnost i dostojanstvo. Njegova obitelj zaslužuje istinu. A hrvatska javnost zaslužuje sustav u kojem se odgovornost ne zaustavlja ondje gdje počinju stranački interesi.
Licemjerje počinje ondje gdje prestaju jednaka mjerila
Ivana Kekin ne mora biti osobno odgovorna za Kristianovu smrt da bi joj se postavilo pitanje političke dosljednosti.
Nitko ozbiljan ne bi smio unaprijed proglašavati krivima ni političare ni medicinske djelatnike prije utvrđivanja činjenica.
Ali od osobe koja tako odlučno traži odgovornost drugih opravdano je očekivati da istu odlučnost pokaže i kada je riječ o ustanovi pod upravljanjem političke opcije kojoj pripada.
Ne može se politička odgovornost širiti sve do premijera kada je riječ o protivnicima, a sužavati na nekoliko zaposlenika kada je riječ o vlastitoj strani, bez jasnog objašnjenja zašto se primjenjuju različiti kriteriji.
To je upravo ono što ostavlja dojam političkog licemjerja.
I dok se političari nadmeću tko je kriv za koju bolnicu, jedna obitelj više nema svog sina.
U tome je sva tragedija ove priče.
Ne u televizijskom nastupu. Ne u stranačkoj polemici. Ne u tome tko će sutra imati bolji naslov u novinama.
Nego u činjenici da je jedan mladi čovjek, nekadašnji sportaš, otišao potražiti pomoć i izgubio život.
Gospođo Kekin, ako za Vinogradsku tražite odgovornost političkog vrha, onda za Jankomir nemojte stati na pohvali upravi i otkazima medicinskim tehničarima. Tražite sve odgovore. Jednako glasno. Jednako uporno. Bez obzira na to kome će politički naštetiti.
Jer na kraju ove priče nije najvažnije tko je na vlasti.
Najvažnije je da Kristiana više nema.
I to je bilo nečije dijete.
**A za jedan izgubljeni život politički dvostruki kriteriji posebno su bolni.
(AP/ID)
