U državi u kojoj se odgovornost prečesto razvodnjava, a tragedije objašnjavaju proceduralnim propustima, Državno odvjetništvo zaslužuje javnu pohvalu. Odluka da se smrt 32-godišnjeg Kristiana Josipa Periša istražuje kao teško ubojstvo važna je poruka: bijela kuta ne smije biti štit od kaznene odgovornosti, a bolnička soba ne smije biti prostor u kojem prestaju vrijediti temeljna ljudska prava.
Hrvatska javnost s razlogom je potresena informacijama o smrti Kristiana Josipa Periša u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u zagrebačkom Jankomiru.
Prema dosad objavljenim informacijama, četvorica medicinskih tehničara osumnjičena su da su tijekom sputavanja posebno ranjivog pacijenta postupala na način koji je završio njegovom smrću.
Posebnu težinu ovom slučaju daje odluka Državnog odvjetništva da ne ostane na sumnji u nesavjesno liječenje ili prouzročenje smrti iz nehaja, nego da postupak pokrene zbog sumnje na teško ubojstvo iz članka 111. točke 2. Kaznenog zakona.
Takvu odluku treba pozdraviti.
DORH je prepoznao ono što se ne smije relativizirati
Razlika između medicinske pogreške i namjernog kaznenog djela nije samo pravna formalnost.
Medicinska pogreška može nastati zbog pogrešne procjene, nedostatka znanja ili nesavjesnog postupanja. Međutim, kada postoji osnovana sumnja da su zdravstveni djelatnici svjesno primjenjivali po život opasnu silu prema sputanom pacijentu i pristali na mogućnost njegove smrti, tada se otvara pitanje najteže kaznene odgovornosti.
Upravo je tu važnost odluke DORH-a.
Tužiteljstvo je, prema objavljenom priopćenju, prepoznalo osnovu za sumnju da su osumnjičeni pristali na usmrćenje posebno ranjivog pacijenta.
To je ozbiljna pravna ocjena, koja zahtijeva dokaze i koju će konačno preispitati sud. Ali ona pokazuje da se težina događaja nije pokušala umanjiti samom činjenicom da se zbio u zdravstvenoj ustanovi.
Pacijent koji je vezan za krevet posebno je ranjiv
Članak 111. Kaznenog zakona posebno štiti osobe ranjive zbog određenih tjelesnih ili duševnih stanja.
Kristian Periš bio je u psihijatrijskoj ustanovi, u stanju duševne rastrojenosti i djelomično vezan za krevet.
Takav čovjek nije ravnopravan onima koji nad njim provode fizičko sputavanje. Ovisan je o njihovoj stručnosti, razboritosti i poštovanju pravila.
Upravo zato zdravstveni radnici imaju posebnu odgovornost zaštititi njegov život.
Čak i kada je pacijent uznemiren ili agresivan, intervencija mora služiti zaštiti, a ne kažnjavanju.
Za znati da čovjek mora disati ne treba dodatna edukacija
U svojoj kolumni na Indexu pravnik Goran Vojković upozorio je na pokušaje da se ovakvi događaji objasne nedostatkom edukacije medicinskog osoblja.
Dodatna edukacija za sigurno postupanje s agresivnim pacijentima svakako je potrebna. No postoje granice koje ne proizlaze iz stručnog seminara, nego iz osnovnog razumijevanja ljudskog života i dostojanstva.
Nije potrebna posebna diploma da bi se razumjelo da se čovjeku ne smije onemogućavati disanje.
Nije potreban dodatni tečaj da bi se znalo da udaranje vezanog pacijenta nije prihvatljiva metoda liječenja.
A nije potrebna ni posebna edukacija da bi zdravstveni djelatnik shvatio da je njegova prva obveza zaštititi život osobe koja mu je povjerena.
Zato bi bilo pogrešno svesti ovaj slučaj isključivo na pitanje nedovoljne stručne osposobljenosti.
Pravna kvalifikacija važna je i za sve buduće slučajeve
Odluka DORH-a šalje važnu institucionalnu poruku: profesionalni status počinitelja ne smije automatski određivati blažu kvalifikaciju kaznenog djela.
Ako dokazi upućuju na namjerno usmrćenje posebno ranjive osobe, činjenica da se događaj zbio tijekom medicinskog postupanja ne smije biti razlog da se takva sumnja unaprijed odbaci.
To je pitanje jednakosti pred zakonom.
DORH zaslužuje pohvalu upravo zato što je, prema dosad poznatim činjenicama, primijenio ozbiljnu kaznenopravnu kvalifikaciju i time omogućio da se istraže najteži aspekti postupanja prema pacijentu.
To ne znači da je krivnja osumnjičenih unaprijed dokazana. Presumpcija nedužnosti ostaje temelj kaznenog postupka, a sud će odlučiti jesu li ispunjena sva obilježja kaznenog djela.
Odgovornost ne smije završiti na četvorici osumnjičenih
Posebno zabrinjavaju informacije o drugim zdravstvenim djelatnicima koji su bili prisutni tijekom postupanja prema pacijentu.
Potrebno je utvrditi tko je što vidio, tko je imao mogućnost intervenirati, jesu li poštovani protokoli i je li nakon smrti pacijenta obitelj dobila potpune i istinite informacije.
Ako se utvrde propusti u nadzoru, organizaciji rada ili prijavljivanju nasilja, i za njih mora postojati odgovornost.
Kazneni postupak protiv pojedinaca ne smije poslužiti kao izgovor da se zanemare mogući sustavni propusti.
DORH-u priznanje, a pravosuđu obveza da posao dovrši
U javnosti se Državno odvjetništvo često kritizira zbog sporosti, neodlučnosti ili postupanja prema različitim kriterijima.
Zato je pošteno priznati i kada institucija poduzme važan i odlučan korak.
U slučaju Kristiana Josipa Periša kvalifikacija teškog ubojstva zaslužuje pohvalu jer pokazuje spremnost da se sumnja na najteži oblik nasilja prema ranjivom pacijentu istraži bez obzira na profesionalni položaj osumnjičenih.
Sada tu odluku moraju pratiti temeljita istraga, neovisna vještačenja, utvrđivanje pojedinačne odgovornosti i pravičan sudski postupak.
Jer pacijent u bolnici nije izgubio pravo na život, dostojanstvo i zaštitu zakona. Upravo suprotno: kada se sam ne može zaštititi, država ima još veću odgovornost zaštititi ga.
Zato DORH-u treba javno odati priznanje za ozbiljnost pravne kvalifikacije. A pravosuđu jasno poručiti: istina o smrti Kristiana Josipa Periša mora se utvrditi do kraja, bez zataškavanja, bez privilegiranih i bez relativiziranja ljudskog života.
(AP/ID)
