Lika je zemlja planina i tišine, prostranih polja što mirišu na kadulju i divlji timijan, dom teške zime i toplog ognjišta. Tamo gdje magle zastiru vrhove Velebita, a rijeke poniru pod krš i ponovno se rađaju, hrana nikada nije bila samo potreba. Ona je bila utjeha, zakletva opstanku, pjesma o zemlji i ljudima koji su naučili živjeti u surovosti prirode i u raskoši jednostavnosti.
Lika nije plodna u klasičnom smislu. Njezina zemlja je krševita, škrta, ali upravo iz te škrte zemlje rađa se ponos. Hrana u Lici nosi pečat truda i svaki zalogaj ima okus ruku koje su orale, sijale, kosile i mljele žito na starim vodenicama.
U srcu svakog ličkog doma stol je svetinja, a na njemu je kruh koji je okrugao, težak, mirisan. Lički kruh pečen pod pekom ili u krušnoj peći, od domaće pšenice ili kukuruza, nije samo jelo nego i simbol zajedništva. Uz njega dolazi i lička basa, svježi sir pomiješan s vrhnjem, meka i bijela kao snijeg koji zimi prekriva Gacko polje. Basa je više od mliječnog proizvoda, ona je metafora ličke blagosti, tog skrivenog toplog srca koje pulsira ispod grubog planinskog lica.
( Tekst/ Foto: Lika Destination/ID)
