Hrvatska planira izgradnju četiri velike energane na otpad, a kao moguće lokacije spominju se Zagreb, Rijeka, Osijek i Šibenik. No dok se danas govori o milijunskim ulaganjima i nužnosti izgradnje takvih postrojenja, nameće se pitanje koje bi trebalo zabrinuti svakog građanina: zašto ih nismo izgradili prije dvadeset ili trideset godina?
Problem gospodarenja otpadom u Hrvatskoj nije nastao jučer. Godinama se upozoravalo na pretrpana odlagališta, nedostatak odgovarajuće infrastrukture i potrebu za modernizacijom sustava. Ipak, brojni projekti ostali su samo na papiru, dok su pojedini pokušaji izgradnje postrojenja nailazili na snažan otpor građanskih inicijativa i ekoloških udruga.
Danas, kada Hrvatska ponovno traži rješenje za otpad koji nije moguće reciklirati, otvara se pitanje jesu li desetljeća protivljenja, političkog odugovlačenja i izostanka jasnih odluka dovela do situacije u kojoj se nalazimo.
Protivili su se spalionicama, a sada traže hitno rješenje?
Posebno oštru kritiku na račun dijela ekoloških udruga iznio je Josip Pavlović iz udruge Ekologija grada, komentirajući prosvjede povezane s problemom otpada u Gospiću.
Pavlović je upozorio na proturječje između dugogodišnjeg protivljenja izgradnji infrastrukture za gospodarenje otpadom i današnjih zahtjeva da se nagomilani problemi hitno riješe.
Prema njegovim riječima, upravo iz krugova koji su se godinama protivili izgradnji centara za gospodarenje otpadom, energana i kompostana danas dolaze zahtjevi za žurnom sanacijom.
Takvu situaciju nazvao je „ekološko-političkim licemjerjem“, smatrajući da je dugogodišnje protivljenje pojedinim projektima jedan od razloga zbog kojih Hrvatska danas ima ozbiljne probleme sa zbrinjavanjem otpada.
Njegova izjava otvara neugodno, ali važno pitanje: može li se istodobno protiviti gotovo svakom predloženom postrojenju, a zatim zahtijevati da se otpad odmah ukloni?
Zagreb je o spalionici razmišljao još prije 30 godina
Da problem nije nov, potvrđuje i činjenica da su planovi za izgradnju energane na otpad u Zagrebu postojali još početkom devedesetih godina.
Stručnjak za gospodarenje otpadom Viktor Simončić podsjetio je da je Zagreb još 1990. imao predviđenu lokaciju za takvo postrojenje.
Umjesto realizacije dugoročnog rješenja, Hrvatska je desetljećima ostala bez odgovarajuće infrastrukture za energetsku oporabu otpada.
U međuvremenu su brojne europske države razvile sustave u kojima se otpad koji nije moguće reciklirati koristi za proizvodnju toplinske i električne energije.
Beč je jedan od poznatijih primjera takvog pristupa, s postrojenjima koja su uključena u gradski energetski sustav.
Četiri grada sada se spominju kao moguće lokacije
Prema informacijama predstavljenima na stručnom skupu o energetskoj oporabi otpada, Hrvatska razmatra izgradnju nekoliko energana.
Kao moguće lokacije spominju se Zagreb, Rijeka, Osijek i Šibenik, no projekti su u različitim fazama pripreme.
Cilj je smanjiti količine otpada koje završavaju na odlagalištima i omogućiti iskorištavanje preostalog otpada za proizvodnju energije.
Važno je naglasiti da se radi o postrojenjima za otpad koji nije moguće reciklirati, a ne o spalionicama opasnog otpada.
Ipak, sama najava već izaziva podijeljene reakcije.
Ekološke udruge upozoravaju na rizike
Dok dio stručnjaka smatra da bez energetske oporabe nije moguće uspostaviti cjelovit sustav gospodarenja otpadom, pojedine ekološke udruge upozoravaju na moguće negativne posljedice takvih projekata.
Zelena akcija, primjerice, protivi se planovima izgradnje zagrebačke energane, smatrajući da postoje prihvatljivija rješenja.
Udruga upozorava na troškove, emisije i mogućnost da izgradnja velikih postrojenja dugoročno uspori razvoj sustava smanjivanja, ponovne uporabe i recikliranja otpada.
Takve primjedbe ne treba zanemariti. Pravo građana na zdrav okoliš, transparentnost projekata i neovisan nadzor mora biti temelj svake odluke o izgradnji novih postrojenja.
No jednako je važno odgovoriti na pitanje što učiniti s otpadom koji, unatoč odvajanju i recikliranju, i dalje ostaje.
Tko će preuzeti odgovornost za izgubljena desetljeća?
Hrvatska danas ponovno raspravlja o projektima o kojima se govorilo prije nekoliko desetljeća.
U međuvremenu su se mijenjale vlade, lokalne vlasti, strategije i politička obećanja, ali problem nije nestao.
Naprotiv, slučajevi nezakonitog odlaganja otpada i problemi s postojećim odlagalištima dodatno su pokazali koliko je važno imati učinkovit i nadziran sustav gospodarenja otpadom.
Jesu li za današnje stanje odgovorni političari koji nisu donosili odluke, institucije koje nisu provodile planove ili oni koji su se protivili izgradnji postrojenja?
Odgovornost se ne može jednostavno pripisati samo jednoj strani.
No činjenica je da se problem otpada ne može riješiti beskonačnim odgađanjem odluka.
Građani imaju pravo protiviti se projektima za koje smatraju da ugrožavaju njihovo zdravlje i okoliš. Istodobno imaju pravo zahtijevati od države i lokalnih vlasti konkretna, sigurna i dugoročno održiva rješenja.
Jer otpad neće nestati zato što se protivimo njegovu odlaganju, kao što neće nestati ni zato što se protivimo izgradnji postrojenja za njegovu obradu.
Hrvatska će prije ili kasnije morati odlučiti kako će zbrinjavati ono što ne može ponovno upotrijebiti ili reciklirati.
A možda je upravo sada pravo vrijeme da se, osim o budućim spalionicama, napokon ozbiljno razgovara i o odgovornosti za sve one koje nikada nisu izgrađene.
(KK/ID)
