Nema tome dugo, pamtim da sam se taj dan penjala Biokovom, kad su me nazvali stočari s Velebita, u nelagodi pitali da dođem pisati o mukama koje im stvaraju vukovi. Podgorci su mučaljiv svijet navikao trpjeti, ako su takvi posegnuli za telefonom onda mora da je tamo, kako kažu, “vrag odnio šalu”.
I jest. Toliko da se samozatajnom Boži Vukušiću koji je i među šutljivim gorštacima poznat kao posebno tih, srdačan, ali introvertiran čovjek, na pokazivanje emocija posve nenavikao, dok sjedimo u njegovoj kući u Gornjoj Kladi, na velebitskim obroncima, nedaleko od Senja, kad ga upitam koliko mu je štete vuk napravio u zadnjih godinu dana – zacakle oči. Dugačkim korakom poskoči s kutije u kojoj drži iscijepana drva, glasno lupe gojzerice o drveni pod, Božo odjuri van, sve da se te neugodne suze ne otmu kontroli.
I ja zanijemim na trenutak. Božo je stari znanac. Četrdeset i četiri su mu godine, na Velebitu i pod Velebitom odrastao, od malih nogu navikao malo je reć’ puno raditi – taj ustaje oko četiri, oko konja i krava je doslovce po cijele dane. On i žena imaju osamdesetak kobila, petnaestak krava, magarce, dva ponija, sitniju stoku da ne nabrajam… Đurđu je upoznao u Senju, udvarao joj se poklonivši joj, pokazuje Đurđa šireći ruke po stolu, “ovakvu ploču slanine”. Otkad je došla u Božinu Kladu ni Đurđa ne staje raditi, stoka mora jesti i nedjeljom i blagdanom, ne mari ona što je tebi Božić.
Cijeli tekst pročitajte na https://www.jutarnji.hr/life/zivotne-price/ocajni-stocari-optuzuju-strance-a-licki-francuz-tvrdi-vukopsi-ipak-nisu-za-svakoga-15018299
(tekst/foto: Jutarnji.hr)
