Nevidljive „vječne kemikalije“ više nisu samo tema znanstvenika. PFAS se mogu pronaći u vodi, tlu, hrani i brojnim proizvodima koje svakodnevno koristimo, a Europska unija priprema jedno od najopsežnijih ograničenja njihove uporabe.
Ako ste se ikada zapitali zašto se sve više govori o PFAS kemikalijama i zašto Europa postrožava pravila vezana uz određene proizvode, odgovor se krije u njihovoj iznimnoj postojanosti. PFAS, odnosno per- i polifluoroalkilne tvari, skupina su tisuća sintetičkih kemikalija koje se teško razgrađuju u okolišu.
Zbog snažne veze između ugljika i fluora PFAS su izuzetno otporni. Upravo zato su desetljećima bili vrlo korisni industriji – primjerice za postizanje otpornosti na vodu, masnoću, mrlje i visoke temperature. No ista svojstva zbog kojih su korisni predstavljaju veliki problem kada dospiju u okoliš.
Gdje sve možemo pronaći PFAS?
Istraživanje dostupnih podataka Europske kemijske agencije pokazuje da je njihova uporaba mnogo šira nego što bi prosječan potrošač mogao očekivati.
PFAS se povezuju s vodootpornom i mrljama otpornom odjećom, obućom, tekstilom, tepisima i drugim materijalima, ali i s određenom zaštitnom opremom. Prisutni su i u nekim industrijskim procesima i proizvodima.
Posebno važna kategorija je ambalaža i materijali koji dolaze u dodir s hranom. U dokumentima ECHA-e obuhvaćene su različite primjene PFAS-a u pakiranju, kao i određeni premazi i materijali koji se koriste zbog otpornosti na masnoću i vodu.
PFAS se koriste i u neprianjajućim premazima posuđa i kućanskih uređaja, kao i u industrijskom posuđu za pečenje. Na popisu primjena nalaze se i kozmetika, protupožarne pjene te brojni drugi proizvodi i industrijski sektori.
Problem nije samo u proizvodu – PFAS mogu završiti u okolišu
Jedan od najvećih problema je njihova postojanost. PFAS se ne zadržavaju nužno tamo gdje su prvotno korišteni. Mogu se širiti okolišem, a ECHA navodi da su pronađeni u podzemnim i površinskim vodama te tlu.
Posebno zabrinjava činjenica da se, ako se njihovo ispuštanje nastavi, mogu nakupljati u okolišu, pitkoj vodi i hrani. Sanacija onečišćenih područja pritom može biti tehnički vrlo zahtjevna i skupa.
Zbog toga se PFAS često nazivaju „vječnim kemikalijama“ – ne zato što doslovno nikada ne nestaju, nego zato što su izrazito otporni na prirodnu razgradnju.
A zašto se onda govori o zabrani plastike?
Ovdje je važno napraviti razliku.
Europska unija ne zabranjuje svu plastiku zbog PFAS-a. Riječ je o različitim skupinama problema i različitim propisima. Plastika, mikroplastika, određene kemikalije i PFAS imaju zasebne regulatorne postupke.
Međutim, PFAS mogu biti povezani upravo s pojedinim plastičnim proizvodima, ambalažom i premazima, zbog čega se rasprava o kemikalijama i plastici često preklapa.
Europska kemijska agencija trenutno vodi opsežan postupak za moguće ograničavanje proizvodnje, stavljanja na tržište i uporabe PFAS-a. Prijedlog je pokrenut 2023., a tijekom 2025. ažuriran nakon analize više od 5.600 znanstvenih i tehničkih komentara.
Prema aktualnim informacijama ECHA-e, postupak ograničavanja PFAS-a i dalje je u fazi razvoja mišljenja, što znači da konačna opća zabrana svih PFAS-a u EU još nije na snazi. ECHA je 2026. objavila daljnje korake u postupku i podržala ograničavanje uz ciljane iznimke.
Zašto Europa ide prema strožim pravilima?
Logika je jednostavna: ako se kemikalija vrlo teško razgrađuje, lako se širi okolišem i može se nakupljati u vodi i hrani, onda je puno teže problem riješiti nakon što je već dospjela u okoliš.
Zato se europski pristup sve više okreće sprječavanju onečišćenja na izvoru, odnosno smanjivanju uporabe PFAS-a tamo gdje postoje sigurnije alternative.
To ne znači da će preko noći nestati sva plastika, neprianjajuće posuđe ili vodootporna odjeća. Za neke primjene predviđaju se ili razmatraju iznimke tamo gdje postoje važni tehnički, sigurnosni ili društveni razlozi i gdje zamjena trenutno nije jednostavna.
Što to znači za običnog potrošača?
PFAS su dobar primjer kako se problem modernih kemikalija često ne vidi golim okom. Proizvod može izgledati potpuno bezazleno, dok se iza njegovih svojstava – otpornosti na vodu, masnoću, mrlje ili visoku temperaturu – može nalaziti vrlo složena kemija.
Zato se europska politika sve više usmjerava prema tome koje se kemikalije koriste u proizvodima koje kupujemo, koliko dugo ostaju u okolišu i možemo li ih zamijeniti sigurnijim alternativama.
A upravo je kod PFAS-a najveći problem to što ono što danas koristimo ne mora nestati kada proizvod bacimo. Može ostati u okolišu još dugo nakon što smo ga prestali koristiti.
PFAS su zato puno više od „kemikalija u plastici“ – oni su priča o tome koliko dugo posljedice današnje proizvodnje mogu ostati prisutne u vodi, tlu i okolišu.
(KK/ID)
